Doselivši se u Derventu 1974. godine, zbog školovanja u Centru za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju „Budućnost“, Đorđo Đerić iz Kladnja nije ni zamišljao da će upravo u toj ustanovi provesti 50 godina i dočekati penziju.
Zbog narušenog vida, život kakav je do tada poznavao, tada trinaestogodišnji Đorđo, morao je da promijeni u potpunosti. Kada je počeo školovanje i život pod krovom „Budućnosti“, Đero, kako su ga prijatelji od milja zvali, najprije je morao da savlada Brajevo pismo.
– Kada sam došao u Derventu, pola godine sam učio Brajevo pismo kako bi završio osnovnu školu, jer mi se vid narušavao. Pamtim da je škola bila puna đaka, dječaci i djevojčice su bili razdvojeni u internatu, ali smo svi bili jako lijepo zbrinuti – rekao je Đerić dodajući da je i grad tada vrvio od ljudi.
– Šetalište je bilo puno, kao i igrališta. Sport je cvjetao, a i sam sam švrljao često po gradu, družio se sa ljudima i nosim samo lijepe uspomene najviše zbog sloge među ljudima – dodao je Đerić.
Po završetku osnovne, 1980. godine, počeo je da radi u jednoj od tri tadašnje radionice koje su okupljale 110 zaposlenih, zdravih i invalida, a on je radio u mašinsko drvnoj radionici, takozvanoj četkari.
– Direktor me odmah po završetku škole zaposlio i tu smo proizvodili razne četke za cipele, odjela, kamione i slično. Bilo mi je tu lijepo, radio sam dosta sa bojama, a volio sam i noćne smjene. Tu sam radio sve do rata, 1992. godine, a 3. aprila sam izbjegao iz Dervente u Kladanj, pa kasnije u Šekoviće, Zvornik, Bijeljinu i dalje, a bio sam odvojen od porodice, oni su bili u drugom selu – prisjetio se on dodavši da se rado vratio na radno mjesto u „Budućnost“ po završetku rata.
– Poslije rata, počeo sam da radim u stolarskoj radionici. Skoro da nisam ni osjetio da je prošlo ovih 50 godina, bio sam okružen dobrim i pozitivnim ljudima, mnogo se družio, a osim posla vrijeme sam ispunjavao i angažmanom u sportu i rekreaciji i to kuglaškoj, šahovskoj, literarnoj i dramskoj sekciji kao i na folkloru, a bio sam i član Udruženja slijepih i slabovidih, koji su djelovali pod okriljem škole. U svim aktivnostima sam predstavljao školu, i u periodu kad sam bio učenik, a i kasnije kao zaposleni i to sam išao na takmičenja i sticao medalje u Beogradu, Zagrebu, Tuzli, Sarajevu i drugim mjestima – kazao je Đerić koji je najviše priznanja stekao u kuglanju, šahu i golbalu, a medalje je podijelio poznanicima za uspomenu.
Zbog svih angažmana i vremena koje je proveo u ovom gradu, za sebe misli da je Dervenćanin.
– Duže sam u Derventi nego u rodnom mjestu koje danas posjetim zbog porodice. Zavolio sam ovaj grad i ljude, srećan sam ovdje i zato s ponosom kažem da sam postao Dervenćanin – dodao je Đerić.
Kolege
Da je Đerić voljen i poštovan među starijim kolegama koji su se razišli, tako i među mlađim istakla je socijalna radnica u „Budućnosti“ Maja Čelar Drakulić. – Đero je jedan pozitivan primjer funkcionisanja i rada naše ustanove gdje se trudimo da školujemo naše korisnike radi zapošljavanja, a naš Đero je upravo ispratio taj put i ovdje je dočekao penziju. Uvijek je bio druželjubiv i prvo na šta pomislim kada ga pomenemo jeste njegov vedar duh – kazala je Čelar Drakulićeva.
